Moje putovanje do sada
Zdravo, moje ime je Anne i imam 57 godina i imam folikularni ne Hodgkinov limfom, stepen 1, rani stadijum.
Na mom dosadašnjem putu – maj 2007. primijetio sam kvržicu u preponama – bukvalno mi se činilo da se pojavila preko noći, jer je bilo bezbolno, vjerovatno ne bih tražio medicinsko mišljenje osim što sam imao termin za godišnji pregled. Smatralo se da je to moguća hernija pa smo čekali nekoliko sedmica da vidimo da li je nestala, zapravo je malo porasla.
Poslali su me na testove i moje je putovanje počelo; kada me je moj doktor obavestio o rezultatima, bilo mi je nestvarno – nikad nisam čula za limfom nisam imala pojma šta je to ili kako će mi promeniti život zauvek.
Upućen sam na Nepean Clinic Cancer Clinic i sjećam se kako sam sjedio i čekao da se nađem sa svojim specijalistom i mislio da će mi biti rečeno da je došlo do greške – ovdje su mi rekli da imam rak, ali nisam imao ni glavobolju!
Sastao sam se sa doktorom specijalistom i on je potvrdio da imam limfom, iako je bilo potrebno više testova da bi se utvrdilo koji soj imam, plus stepen i stadijum. Imao sam relevantne testove i prvi rezultati su odrazili "sivo" očitavanje i bio mi je potreban još jedan test koštane srži da potvrdim stadij. Smatrao sam ovo uznemirujućim; Želeo sam da počnem sa lečenjem da izlečim „ovu stvar“ – ne shvatajući u tom trenutku da trenutno ne postoji lek za moj tip limfoma.
Moj doktor je preporučio cikluse kemoterapije sa Mabtherom i završite sa dozom zračenja. Imao sam veliku sreću jer su mi bile potrebne samo male doze i moje tijelo je dobro podnosilo tretmane i nastavio sam raditi sve vrijeme.
Kompanija za koju radim pruža mi nevjerovatnu podršku, dozvolili su mi da rasporedim svoje sate kako bi odgovarao mojim tretmanima, terminima i umoru koji sam doživio od toga. Vjerujem da mi je nastavak rada pomogao da prebrodim ovaj period jer se radilo o jedinoj "normalnoj" stvari koja se dešavala u ovom trenutku.
Još uvijek primam Mabtheru svaka 3 mjeseca. Dobro sam, u remisiji, još uvijek radim, bubnjam (nažalost, ovo nije poboljšalo moje vještine bubnjanja) i plešem. Kada mi je prvi put postavljena dijagnoza, želeo sam da saznam što više o tome i bilo mi je veoma uznemirujuće što su jedine osobe za koje sam saznao da su imale limfom preminule od njega. Godine 2008. otkrio sam Lymphoma Australia (Udruženje za podršku i istraživanje limfoma) i dok sam bio na putovanju u Qld, ovi divni ljudi su odustali od dana da se sretnu sa mnom i ne mogu vam reći kakav su uticaj imali na moje putovanje; evo ovih divnih ljudi koji žive punim životom i sa limfomom su mi dali nadu.
Ono što sam smatrao uznemirujućim zbog dijagnosticiranja karcinoma je to što sam izgubio svoj identitet – više nisam bio "Anne" već pacijent sa rakom, trebalo mi je oko četrnaest mjeseci da prođem kroz ovo i sada sam opet Anne, ali sa dodatnom komponentom „Limfom – rak“ više ne diktira ko sam, promenio je moj život, ali više ne kontroliše moj život.
Takođe me je natjerao da kritičnije sagledam sve aspekte svog života i promijenio moj pogled na ono što je zaista važno, a šta nije. To mi je omogućilo da se lakše nosim i ne opterećujem se "sitnicama". Postao sam član Lymphoma Australia da bih nešto vratio; Smatram da će se isplatiti ako mogu učiniti pozitivnu razliku na putovanju samo jedne osobe.
Iskustvo me je naučilo da cijenim to što sam bio i nastavljam biti okružen najdivnijim ljudima koje sam ponekad u prošlosti uzimao zdravo za gotovo. Kao i svi mi, moja budućnost je neizvjesna, međutim, sada ništa ne uzimam zdravo za gotovo i cijenim svaki trenutak i računam svaki dan.
Anne
